Povijest ljudskog naseljavanja Učke i Ćićarije

Dolazak lovaca | Počeci gospodarenja krajolikom | Doba bronce – procvat i previranja | Rimski mir i obilje | Srednji vijek | Tradicija |  19. i 20. stoljeće | Planina i moderni svijet

Dolazak lovaca

Dokazi o ljudskom korištenju Učke i Ćićarije sežu više od 10 000 godina u prošlost, pred sam izmak posljednjeg ledenog doba. Bilo je to doba velikih promjena u okolišu koje su ove planine učinile zanimljivim staništem i lovištem za tadašnje ljudske zajednice.

Na vrhuncu ledenog doba, prije 16 000 godina, velik je dio vode današnjih svjetskih mora bio zarobljen u ledenim kapama koje su prekrivale ogromna prostranstva sjeverne polutke planeta. Razina mora tada je bila niža i do 120 m; Jadran je bio tek zaljev koji je završavao otprilike u razini Zadra, a njegov današnji sjeverni dio bio je prostrana stepa, bogato lovište kojim su trčale mnoge danas izumrle zvijeri poput mamuta, vunastih nosoroga, pragoveda i europskih bizona. Današnje priobalne planine poput Učke tada su bile i više stotina kilometara udaljene od mora, pokrivene gustim šumama sjevernog bora i često pri svojim vrhovima okovane trajnim ledom. Kao takve nisu predstavljale zanimljiva staništa za tadašnje malene ljudske zajednice lovaca – sakupljača.

Prije 13 000 godina, ova se situacija počela ubrzano mijenjati – naglo zatopljenje naznačuje kraj ledenog doba, led polako napušta europski kontinent, a voda ispunjava negdašnje široke stepe. Ova je promjena za tadašnje ljude bila veoma dramatična – crta obale se na Jadranu za života jednog pojedinca mogla pomaknuti i za nekoliko kilometara.

Pogurnute nadolazećom vodom i potpomognute zatopljenjem koje je planine učinilo pristupačnijima, malene skupine ljudi počinju dolaziti na ovo područje i koristiti ga kao sezonsko lovište i dom. Kompleks Pupićine i Vele peći u Veloj dragi jedno je od najznačajnijih hrvatskih arheoloških nalazišta iz ovog razdoblja. Nalazi stari 12 000 godina svjedoče o tadašnjem životu malene ljudske zajednice od nekoliko desetaka pojedinaca koja je u ove špilje uglavnom dolazila u jesen kako bi lovila jelene, divlje veprove i pragoveda.

Povratak na vrh ^^

Počeci gospodarenja krajolikom

Prije 7500 godina, stočarstvo, a za njim i poljoprivreda, seli se iz Male Azije na obalu Jadrana. Ove inovacije nepovratno mijenjaju način života ljudskih zajednica kao i njihov prirodni okoliš.

Zatopljenje i promjenu okoliša pratila je i promjena ljudskog načina života. Stvorile su se okolnosti za oblike preživljavanja koji više nisu ovisili tek o naklonosti prirode ili uspjehu u lovu. Prije 10 000 godina, ljudske zajednice na Bliskom istoku pripitomljavaju svoju dotadašnju lovinu, divlje ovce i koze, a nedugo potom i prve žitarice, te po prvi put osiguravaju svoj izvor hrane. Bio je ovo početak neolitika ili mlađeg kamenog doba.

Trebalo je još nekoliko tisuća godina da se ove gospodarske prakse prošire do područja sjevernog Jadrana – bilo je to u doba kada je more većinom poprimilo razmjere u kojima ga danas nalazimo. No, prvi su stočari došavši ovamo zatekli još uvijek veoma drugačiji krajolik. Prvo što su morali učiniti je bilo da u gustim planinskim šumama vatrom prokrče ispašu za svoja stada. Tako su po prvi put otvoreni široki gorski pašnjaci poput Gospinog dola i Sapaćice, po kojima Učku i Ćićariju poznajemo i danas. Bio je to začetak kontinuiteta stočarskog načina života koji se održao sve do danas.

Isprva su se ovce i koze uzgajale prvenstveno zbog njihovog mesa, no nalazi keramike i kostiju iz neolitskog sloja Pupićine peći upućuju da su ovdašnji pastiri ubrzo ovladali i preradom mlijeka. Veliki broj keramičkih posuda koje su bile korištene u mužnji i nesrazmjerno velik broj kostiju pojedenih mladih životinja upućuje na to da se u uzgoju nastojalo očuvati što više mlijeka za konzumiranje i preradu.

Ovi su pastiri njegovali polunomadski način života, koji je među ovčarima preživio i do danas; ovisno o sezoni i uvjetima ispaše selili su se sa svojim stadima između već utvrđenih ispaša na raznim lokalitetima i nadmorskim visinama. Tek nešto kasnijim dolaskom prvih poljoprivrednih kultura u ove krajeve stvoreni su uvjeti za zasnivanje trajnih naselja nalik današnjim selima.

Povratak na vrh ^^

Doba bronce – procvat i previranja

Otkriće metala doprinosi procvatu trgovine, ali i rastu vojne moći ljudskih zajednica. Dolaze prvi osvajači, javljaju se prva lokalna kraljevstva i plemenski savezi.

Sljedeća velika inovacija u ljudskom gospodarenju i načinu života bilo je otkriće metala – najprije bakra, a nedugo zatim i njegove legure s kositrom – bronce. Metali su zbog svoje čvrstoće i plastičnosti omogućili razvoj raznolikih novih oblika oruđa i oružja, što je dovelo do daljnjeg razvoja poljoprivrede, ali i jačanja vojne moći. Sama je proizvodnja bronce potakla razvoj trgovine u cijeloj tadašnjoj Europi – metali koji čine ovu leguru, kositar i bakar, veoma se rijetko nalaze na istim nalazištima, te dobava ovih sirovina često zahtijeva trgovinu s udaljenim krajevima.

Otkrićem pluga i općim napretkom zemljoradnje poljoprivredna su društva počela proizvoditi viškove hrane dovoljne da se uzdržavaju slojevi stanovništva koji se nisu bavili njenom proizvodnjom, nego su bili specijalizirani ratnici, vladari ili svećenstvo. Ovakve su se kulture širile i migrirale na račun manje razvijenih starosjedilaca te tako u ovom razdoblju na područje Istre i Liburnije dolaze pripadnici narodnosne skupine Indoeuropljana koja danas čini većinu europskog stanovništva. Iz ranijih se jednostavnijih ljudskih zajednica dolaskom ovih došljaka uzdižu prva lokalna kraljevstva i plemenski savezi koji svoj trag u krajoliku Učke i Ćićarije ostavljaju gradnjom velikog broja gradinskih utvrda koje su služile za kontrolu trgovačkih puteva ili kao zbjeg za stanovništvo tijekom čestih perioda ratovanja.

Najistaknutiji među njima bili su ilirski narodi Histri i Liburni, čije je teritorije razgraničavao upravo greben Učke. Makar nikada nisu razvili pismenost i istinsku visoku kulturu, ovi su narodi kroz trgovinu s Grcima i Etruščanima živjeli na svojevrsnoj margini antičke kulture, preuzevši mnoga estetska obilježja i običaje ovih razvijenijih susjednih kultura.

Povratak na vrh ^^

Rimski mir i obilje

Nakon rimskog osvajanja, Istra i Liburnija ulaze u razdoblje pisane povijesti. Preko planinskih prijevoja grade se ceste, a prehrambene potrebe novonastalih gradova i velike vojske zahtijevaju intenzifikaciju stočarstva i poljoprivrede.

Zauzevši cijeli Apeninski poluotok u 3 st. pr.n.e., Rimska Republika proširila se do granica histarskog kraljevstva. Nije trebalo puno vremena da i ovaj njen mali susjed koji joj je stajao na putu širenja na istok postane metom daljnjeg osvajanja. 177. godine pr.n.e., pod izlikom histarskog gusarenja, rimske legije okružile su glavni grad Nezakcij te ga i pokorile nakon opsade koja je rezultirala samoubojstvom histarskog kralja Epulona. Nedugo zatim u sastav Rimske Republike ulaze i pokrajine susjedne Liburnije, čime područje oko Učke i Ćićarije ulazi u puni obuhvat antičke kulture i pisane povijesti. U dugom razdoblju mira koje je uslijedilo, mnogi ilirski gradići postaju rimski urbani centri, a osnivaju se i nova naselja.

Rimsko je osvajanje na Učku i Ćićariju utjecalo uglavnom posredno. Dok na samoj planini nema značajnijih tragova rimske arhitekture, preko nje su za potrebe povezivanja Italije s istočnim provincijama izgrađene dvije ceste: Via Flavia, koja je povezujući Pulu i Tarsaticu prelazila preko prijevoja Prodol iznad Kožljaka, te Via Secondaria, koja je preko prijevoja Poklon povezivala Liburniju s gradovima u matici Italiji.

Veliki rast rimskih urbanih centara, kao i ogroman vojni aparat kojeg je trebalo prehraniti, potakli su šire i efikasnije poljoprivredno iskorištavanje okoliša. Arheološki nalazi iz pećina Učke i Ćićarije svjedoče o živom pastirskom životu u ovim krajevima, dok su u erozijskim talozima ostali tragovi velikog širenja pašnjačkih i poljoprivrednih površina.

Kao izravna baština iz rimskih vremena dolaze nam i učkarski i ćički sir, čija se današnja receptura vrlo malo razlikuje od zapisa koji opisuju proizvodnju tvrdog sira u rimska vremena. Proizvodnja ove namirnice zvane “Caseus formatum” (doslovno “ukalupljeni sir”) bila je standardizirana jer je bila uključena u sljedovanje rimskih legija. Rimskim osvajanjima raširena je velikim dijelom Mediterana i Europe, gdje je kasnije zadobila lokalne osobitosti i karakter, stvorivši čitav niz danas poznatih europskih sireva, među kojima se nalaze i učkarski i ćički.

Povratak na vrh ^^

Srednji vijek

Gubitkom zaštite koju je priobalju pružala rimska država, planina ponovno postaje mjesto zbjega i sigurnosti. Seobe naroda mijenjaju etničku sliku ovoga područja i dovode ovamo pretke današnjih Hrvata.

U 5. stoljeću razdoblje mira koje je osiguralo rimsko carstvo bilo je na izdisaju. Ubrzavanjem njegova raspada dolazi do niza barbarskih upada i pustošenja koja život u priobalju čine nesigurnim, te se lokalno stanovništvo pred opasnošću povlači više u planinu. Tada se iznova, kao mjesta zbjega, naseljavaju pećine poput kompleksa Oporovine iznad Medveje, grade se utvrde i skloništa, a utvrđuju se i manji urbani centri koji će izrasti u srednjovjekovne komune, kao što su Brseč, Mošćenice, Lovran i Veprinac.

Možda je za ovo područje najvažniji događaj ranog srednjeg vijeka naseljavanje slavenskih plemena u jednom od završnih činova seobe naroda. Važan spomenik ovog perioda je sveti prostor stare slavenske religije u mošćeničkom zaleđu između zaseoka Trebišća i brda Peruna. Toponimija ovog područja prožeta je starim slavenskim mitskim pojmovima i ukazuje da su prvi slavenski doseljenici na Kvarner ovom krajoliku dodijelili sveti značaj.

U 10. st. Učka je predstavljala granicu između Hrvatskog Kraljevstva i Franačkog Carstva, a kroz kasniju burnu povijest ovo je područje bilo predmetom borbe i razgraničenja između mnogih država i feudalnih vladara koji su se smjenjivali na teritoriju Istre i Liburnije. Kao spomen na ovo razdoblje ostaje nam niz fortifikacija i kaštela, uglavnom na povoljnim mjestima koja su već ranije bila korištena za gradnju gradinskih utvrda. Od njih se u Parku najviše ističe utvrda Kožljak, koju su oko 11. stoljeća izgradili franački vazali.

Na samom izmaku srednjeg vijeka, u 15. stoljeću, u dijelove planinske Istre opustošene kugom migrira vlaško stanovništvo koje će kasnije postati poznato kao Ćići ili Istrorumunji. Sa sobom donose svoj osobiti jezik i vlastitu pastirsku tradiciju te znatno doprinose razvoju ovdašnje kulture i načina života.

Povratak na vrh ^^

Tradicija

Tradicionalni život i ekonomiju Učke i Ćićarije formirale su tisuće godina suživota s krajolikom, kao i kulturni doprinosi svih naroda i zajednica koji su ovdje obitavali.

U razdoblju koje je uslijedilo od srednjeg vijeka do modernog doba, tradicionalna kultura i način života Učke i Ćićarije poprimaju svoje završne obraze. S američkog kontinenta dolaze krumpir i kukuruz, dvije biljke koje će dobiti značajnu ulogu u gorskoj poljoprivredi i prehrani ovdašnjeg stanovništva. Putopisci koji prolaze kroz ovaj kraj, poput Johanna Weikharda Valvasora, bilježe da na obroncima Učke “leže mnogi vinogradi, a njihovo grožđe je puno dobra vina”, a za lokalne stanovnike kaže i da [...]“se nemalo njih uzdržava i drugim plodovima, kao što su maruni, a to su veliki i vrlo debeli kesteni (ili kostanji) koje također izvažaju u daleke zemlje, budući da tu rastu cijele šume tih kostanja.”

Bilo je ovo doba najveće naseljenosti i iskorištenosti prostora Učke i Ćićarije. Sela su imala i po 600 stanovnika te su bila ispunjena živom gospodarskom aktivnošću. Za potrebe doline, priobalja i obližnjih gradova, stanovnici gorskih krajeva proizvodili su i izvozili sir, drveni ugljen i sakupljali šumske plodove. Ovu je robu valjalo odnijeti na tržnice i mjesta otkupa u Liburniji i Istri što je, s obzirom da su muškarci po cijeli dan provodili u polju i ispaši, zadatak koji je često spadao na leđa seoskih žena.

Kao spomenik ovom načinu života ostaju nam kultivirani krajolici terasastih vrtova, gorskih dolaca i pašnjaka, te obilna građevinska baština. Sve to predstavlja izraz tisućljetnog kontinuiteta života na ovom području. Među naseljima u Parku izvornošću ambijenta i gradnje ističu se Lovranska Draga, Mala Učka, Brest pod Učkom i Brgudac, dok od manjih napuštenih zaselaka i stanarija svakako treba spomenuti Trebišća, Petrebišća i Podmaj. Kao važna spomenička baština ističu se i prometni te vodozahvatni objekti koje je za potrebe planinskog stanovništva i putnika uredila i nekadašnja austrougarska uprava, poput fontane Voda Josipa II. ili izvorišta Korita.

Prilozi: slike Lovranštine, Ćićarije, korita, tradicionalnog privređivanja i gorskih pastirskih stanova.

Povratak na vrh ^^

19. i 20. stoljeće

Razvoj turizma i planinarskog pokreta dovodi prve posjetitelje i sadržaje na Učku.

U drugoj polovici 19. st. razvoj transporta i građanskog društva u Austro-Ugarskoj Monarhiji dovodi do prvih značajnih promjena u odnosu okoline prema Učki i Ćićariji. Razvoj Opatije i Lovrana kao lječilišnih odmarališta bio je uvjetovan i klimatskim utjecajem i ljepotom njihova planinskog zaleđa, te nije trebalo dugo čekati da se turistički interes s priobalja proširi i u brda. Prvi dokumentirani planinarski uspon na Vojak objavljen je 1852. godine u zagrebačkom „Nevenu“ pod naslovom „Zora na Učki“, a 1885. osniva se “Club Alpino Fiumano”, jedna od prvih planinarskih organizacija u ovome dijelu Europe. Godine 1887. na Poklonu je izgrađena Planinarska kuća kraljevne Štefanije, te je markirana i prva službena staza do vrha Vojaka. Godine 1911. radom članova Austrijskog turističkog društva na vrhu je dovršena i kula vidikovac. Lokalno stanovništvo u početku je s nepovjerenjem gledalo na gradske došljake i njihovu neobičnu sklonost da se bez stvarne potrebe penju u planinu, no uskoro se uvidjelo da su ovi gosti željni okrijepe i smještaja vrijedan izvor prihoda.

Za vrijeme II. svjetskog rata prostor Učke i Ćićarije postaje baza gerilskog otpora okupacijskim snagama, u čemu se posebno ističe selo Brgudac u kojemu se nalazi i spomen-centar Narodno-oslobodilačke borbe. Malo je naselja na Učki i Ćićariji koja ne nose barem jedno spomen-obilježje na palež, ubojstva i progone koje je u proljeće 1944. godine počinila njemačka vojska u posljednjim očajničkim pokušajima slamanja otpora lokalnog stanovništva.

Prilozi: stare turističke i planinarske slike, spomen-ploče

Povratak na vrh ^^

Planina i moderni svijet

Promjena društveno-ekonomskih okolnosti dovodi do zamiranja tradicionalnog života na Učki i Ćićariji. No, 21. stoljeće donosi probuđeni interes za ovdašnju kulturu i način života, kao i nove razloge za nadu u njihov opstanak.

Uz razaranja koja je donio II. svjetski rat, najvažniji čimbenik u odumiranju seoskog života na Učki i Ćićariji u 20. stoljeću bila je promjena društvenih i gospodarskih prilika, koja je sve više poticala ostavljanje tradicionalnog života i odlazak stanovništva u grad. Mnoge lijepe seoske kuće i većina pastirskih dvora danas su ruševine. Ta promjena ne pogađa samo ljudske zajednice i kulturu; pašnjaci, na kojima je danas u usporedbi s prošlošću tek neznatan broj ovaca, ubrzano zarastaju te ih preuzima borovica i makija. Time se gubi stanište za mnoge važne životinjske i biljne vrste te nestaje dragocjeni primjer čovjekovog suživota s prirodom.
No danas, po izmaku stoljeća u kojemu je taj proces otpočeo, nasuprot brzom modernom svijetu masovne proizvodnje i potrošnje, primjetna je obnova interesa za tradicionalnu kulturu, oblike života i autentične, zdrave, te ekološke proizvode, čemu svjedoči i velika posjećenost manifestacija poput Učkarskog sajma. Ove vrijednosti predstavljaju i osnovu za razvoj održivog turizma ovog područja – moderni gosti cijene autentičnost i izvornu kulturu koja njeguje svoje korijene i izražaje.
Ova tradicija još nije izgubljena – nešto ovaca još uvijek pase na pašnjacima Učke i Ćićarije, poneko domaćinstvo još uvijek proizvodi sir. Stare priče, narodni običaji, pa čak i tradicionalne sorte biljaka i životinja koje su se ovdje uzgajale, sakupljaju se i čuvaju zahvaljujući naporima lokalnog stanovništva i stručnjaka. Činjenica da u društvu postoji raširen interes i potreba za očuvanjem naših kulturnih korijena i održivog suživota s prirodom daje nadu da ćemo očuvati ove vrijednosti i vratiti smisao i dostojanstvo kulturi i načinu života koje su ih proizvele.

Prilog: slike ruševnih sela, Mira i Massimo, Učkarski sajam

Povratak na vrh ^^