Šumska staništa na području Parka prirode Učka su najbrojnija te pokrivaju preko 70% ukupne površine Parka. Najupečatljivija osobitost Učke i Ćićarije u prirodoznanstvenom pogledu svakako je pojavljivanje bukovih šuma u vršnim dijelovima, iznad 800 m, koje nisu u kontinuitetu povezane s ostatkom bukovih šuma u primorskom nizu Dinarskih planina te strše kao izdvojeni otoci iznad submediteranskog područja. Najveći dio bukovih šuma Učke i Ćićarije pripada zajednici primorske bukove šume koja pokazuje izrazite prijelazne značajke mediterana prema kontinentu, a samo je najviši vrh Učke obrastao i pretplaninskom šumom bukve.
U mediteransko-planinskom vegetacijskom pojasu najveću važnost u šumskom pokrivaču imaju šume crnog graba i jesenske šašike, te hrasta.
Od drugih, manje zastupljenijih šumskih zajednica, svakako treba spomenuti submediteransku šumu pitomog kestena na istočnim padinama, te šumu hrasta medunca i bijelog graba koja se danas može naći u obliku degradiranih šikara i panjača u najtoplijim dijelovima Parka.
Na području Parka nalaze se i razmjerno velike površine pošumljene kulturama četinjača, poglavito crnog bora(Pinus nigra) i smreke (Picea abies).
U šumama živi veliki broj ugroženih i zaštićenih biljnih vrsta kao npr. lovorasti likovac (Daphne laureola), pasji zub (Erythronium dens-canis) ili ljiljan zlatan (Lilium martagon), itd. Sve tri navedene vrste su rijetke i ugrožene, ali još uvijek i česta meta izletnicima koji ih vole brati.
